Martin Turković o ekspediciji u Boliviji: „Vrhovi se ne osvajaju, nego se penju“
Povodom obilježavanja 20 godina Planinarskog društva „Babulj“, u srijedu navečer u Društvenom centru Bibinje održano je predavanje „Ekspedicija Bolivija – uspon na Huayna Potosí“. Martin Turković okupljenima je tijekom više od sat vremena prenio iskustva sa svoje južnoameričke avanture – od nepredviđenih prepreka i prosvjeda u Boliviji do uspona iznad 6000 metara.
Dvadeseta obljetnica Planinarskog društva „Babulj“ iz Bibinja bila je povod za jednu posebnu planinarsku priču. Martin Turković obećao je kako će u povodu jubileja društva odraditi ekspediciju, a izbor je pao na Boliviju i Huayna Potosí.
O svojoj je avanturi večeras govorio pred publikom u Društvenom centru Bibinje, prisjetivši se ne samo samog uspona nego i svega što mu je prethodilo – organizacije puta, boravka u La Pazu i Santa Cruzu, susreta s lokalnim stanovništvom, političkih prosvjeda i blokada, ali i trenutaka provedenih na velikim nadmorskim visinama.
Turkoviću ovo nije bio prvi odlazak u Južnu Ameriku. Prethodno je boravio u Peruu, gdje se popeo na Hualca Hualcu, vrh visok oko 5600 metara.
„Ovo je moj drugi put u Južnoj Americi. Na neki sam se način zaljubio u taj kontinent, u život tamo, općenito u sve. Ono što je jako bitno jest i pristup planinama i to je jedan od razloga zbog kojih sam se odlučio ponovno vratiti u Južnu Ameriku“, ispričao je Turković.
Obećanje za 20 godina „Babulja“
Ekspedicija je imala posebno značenje upravo zbog obljetnice bibinjskog planinarskog društva. Prvotni plan, međutim, nije bio da Turković na put krene sam.
„Nisam planirao ići sam, ali obećao sam da ću za 20 godina Planinarskog društva odraditi neku ekspediciju. Trebao je ići moj brat, koji je bio na prethodnoj ekspediciji, kao i moji prijatelji, ali zbog životnih prilika i neprilika jednostavno nisu mogli sudjelovati. Na neki način bio sam prisiljen ići sam“, kazao je.
Umjesto odustajanja odlučio je prihvatiti dodatni izazov.
„Nekako sam skupio hrabrost, išao iskušati nešto novo i istražiti. Rekao sam – idem pa što bude.“
Da avantura neće teći prema planu postalo je jasno već prije dolaska pod planinu. Turković se našao usred velikih prosvjeda u Boliviji. Nestašice goriva, lijekova i hrane, uz političko nezadovoljstvo, dovele su do blokada prometnica i gradova.
„Ne bih rekao da ljudi nisu bili gostoljubivi, zapravo suprotno, ljudi su odlični. Ali kao i u svakoj državi, događaju se prosvjedi. Ja nisam znao da se to događa i došao sam baš u žar tih velikih prosvjeda“, objasnio je.
Blokirani su bili prilazi gradovima, ali i izlazi iz njih, što je izravno utjecalo na njegov plan ekspedicije.
„Bili su veliki prosvjedi zbog nestašice goriva, lijekova, hrane i raznih političkih razloga. Ljudi su bili nezadovoljni i blokirali su pristup gradu i izlaz iz grada. To je bio njihov način prosvjeda, a mene je to u konačnici koštalo.“
Na 5300 metara upoznao Santosa
Nakon svih prepreka Turković je ipak stigao do planine. Na visinskom kampu, na oko 5300 metara, dogodio se susret koji će obilježiti završnicu njegove ekspedicije. Ondje je upoznao Santosa, planinara koji se također pripremao za uspon.
„Santosa sam upoznao u visokom kampu na 5300 metara. Tu smo se nekako zbližili i pronašli način komunikacije. Shvatio je tko sam i kakav plan imam“, prisjetio se.
Prepoznali su jedan u drugome iskustvo potrebno za ozbiljan visokogorski uspon te odlučili krenuti zajedno.
Na takvoj visini, objašnjava Turković, i sam boravak predstavlja ozbiljan fizički i psihički izazov.
„Samo boravljenje na toj visini jako je teško. Teško se diše, puno misli prolazi kroz glavu, sve je drugačije. Ne znam kako bih to objasnio. To je jedan poseban osjećaj.“
Unatoč tome, dvojbi oko nastavka nije imao.
„Bio sam jako motiviran. Fizički sam bio spreman, psihički također, tako da nije bilo razloga za odustajanje. Uz to mi je pomogao Santosov prijedlog da se penjemo zajedno.“
„Vrhovi se ne osvajaju“
Jedna rečenica s večerašnjeg predavanja možda najbolje opisuje Turkovićev odnos prema planinama. Na konstataciju o „osvajanju“ vrha odmah je reagirao.
„Ne bih rekao osvajati, jer vrhovi se ne osvajaju, nego se penju. To je neko poštovanje prema planinama“, naglasio je.
Upravo je poštovanje prema planini, ali i prema pravilima visokogorstva, nešto čemu je tijekom razgovora pridavao veliku važnost. Na takvim visinama iskustvo, znanje i pripremljenost nisu pitanje prestiža, nego sigurnosti.
Kad kažeš Hrvatska – kažeš Luka Modrić
Bolivijska avantura donijela mu je i mnogo vedrijih anegdota. Među njima je i način na koji je lokalnom stanovništvu objašnjavao odakle dolazi.
„Kada vide stranog turista, većinom misle da smo Amerikanci. Amerikance zovu ‘gringo’, pa su tako i mene zvali dok nisam počeo objašnjavati odakle sam“, kazao je.
Hrvatska im ipak nije bila potpuno nepoznata. A kada bi bilo dvojbi, bilo je dovoljno izgovoriti jedno ime.
„Za Hrvatsku su većinom čuli, ali kada bih spomenuo Luku Modrića, odmah bi shvatili da je to Hrvatska i sve bi im bilo jasno. Odmah bi se pojavilo veselje na njihovim licima i osjetilo se neko poštovanje prema ljudima iz Hrvatske.“
Iznad 6000 metara, ali visina nije najvažnija
Uspon na Huayna Potosí Turkoviću je donio novi osobni visinski rekord – prvi put prešao je granicu od 6000 metara. No brojka, naglašava, nije ono po čemu želi pamtiti ekspediciju.
„Ovo je trenutno moj najviši vrh, prešao sam granicu od 6000 metara, ali nije stvar u visini vrhova. To uvijek napominjem. Stvar je u mom osjećaju i težini toga uspona.“
Za planinara, kaže, uspjeh nije samo nekoliko trenutaka provedenih na vrhu. Iza njih stoje pripreme, znanje, organizacija, putovanje i sposobnost rješavanja svega što se putem može dogoditi – a njegova je bolivijska avantura takvih nepredviđenih situacija imala napretek.
„Samo penjanje na vrh nije cijela stvar te ekspedicije. Sve što slijedi prije toga, priprema, znanje i općenito sve kroz što prolaziš, dio je uspjeha. Visina mi ne znači puno. Naravno, što si više, bit će ti teže, a vrhovi su nešto što ljude najviše fascinira.“
Zato je i odgovor na pitanje na što je nakon povratka iz Bolivije najponosniji zapravo sažetak cijele večerašnje priče.
„Najviše se ponosim ne samim usponom na vrh, nego organizacijom svega toga.“
Tako je ekspedicija na Huayna Potosí, organizirana u znaku 20 godina Planinarskog društva „Babulj“ iz Bibinja, postala više od uspona na šesttisućnjak – priča o samostalnosti, pripremi, nepredviđenim preprekama, ljudima koje se susreće putem i, prije svega, poštovanju prema planini.
